“Spustite me kakvi jesan. Vaki umre ne reć riči, ne reć boli. Vaki umre u postolin…”
http://www.slobodnadalmacija.hr/Kultura/tabid/81/articleType/ArticleView...

Koliko god bio okrenut sebi i vlastitom istraživanju, imale su te sjetne i zakošene obrve, poput silaznog akcenta, uvijek razumijevanja i vremena za običnog, naoko malog čovjeka:
„Za one kojima je dalmatinska pjesma bila i ostala molitva, a klapa drugi dom. Stolica na koju nitko ne pretendira, a u kojoj sjede bitni, gotovo nezamjenjivi“, govorio je.