5.12.2012. - Sedmi sastanak Međuvladinog odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu održan je u Parizu od 3. do 7. prosinca 2012. godine. Posebno stručno tijelo Međuvladinog odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu, čija je zadaća pregled i evaluacija pristiglih nominacija za upis na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, podnijelo je prijedlog Međuvladinom odboru za nematerijalnu kulturnu baštinu da se klapsko pjevanje upiše na Reprezentativni popis, koji je 5. prosinca 2012. prijedlog jednoglasno prihvatio.
Hrvatsko izaslanstvo u sastavu predstavnika Ministarstva kulture, Hrvatskog povjerenstva za UNESCO i Stalnog predstavništva RH zahvalilo je Međuvladinom odboru što je prepoznalo klapsko pjevanje kao iznimnu baštinu svijeta. Zajedno s više od 650 predstavnika zemalja članica Konvencije, proslavilo je upis slušajući kratki program klapskih pjesama koje je kao iznanađenje Odboru pripremilo Ministarstvo kulture. U UNESCO-u će se cijeli dan nastaviti prigodni i spontani program klapskog pjevanja.
Time je Republika Hrvatska na svjetske popise nematerijalne kulturne baštine dodala još jedno nematerijalno kulturno dobro te sada Hrvatska ima 12 dobara upisanih na UNESCO-v Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva i 1 dobro na Popisu ugrožene nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita. Ovaj izuzetan uspjeh potvrda je višegodišnjeg predanog rada Ministarstva kulture, njegovih stručnih službi, Hrvatskog povjerenstva za UNESCO, kao i stručnjaka iz područja etnologije i kulturne antropologije, folkloristike i jezikoslovlja te nezaobilaznu podršku samih nositelja nematerijalnih kulturnih dobara, čija je uloga u ovoj Konvenciji najbitnija. U nacionalnim okvirima više od 100 nematerijalnih kulturnih dobara upisano je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, a po broju upisanih nematerijalnih kulturnih dobara na spomenutim svjetskim popisima na samom je svjetskom vrhu.
Republika Hrvatska je kao 17. zemlja 2005. godine ratificirala UNESCO-vu Konvenciju za očuvanje i zaštitu nematerijalne kulturne baštine, a Zakonom o prihvaćanju Konvencije, Ministarstvo kulture je utvrđeno kao središnje tijelo za njezino provođenje. Ratifikacija Konvencije bila je dodatni impuls Republici Hrvatskoj za daljnje unapređivanje mjera i aktivnosti radi bolje zaštite i očuvanja nematerijalne kulturne baštine, na nacionalnoj i na međunarodnoj razini. UNESCO je Konvencijom oformio dva popisa nematerijalne kulturne baštine: Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva i Popis nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita.
Pri odabiru prijedloga za upis klapskog pjevanja na Reprezentativni popis, trebalo je voditi računa i o kvaliteti raspoložive pisane, foto i video dokumentacije koja čini sastavni dio kandidature. Jedan od ključnih kriterija, prema kojem je predložen fenomen za upis na Reprezentativnu listu, bio je i mogućnost jasnog identificiranja zajednice, grupe ili pojedinca - nositelja predloženog elementa, te njihova uključenost u proces nominacije. Još jedan važan kriterij bio je i prethodno upisivanje klapskog pjevanja u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Uvrštenje ovog kulturnog dobra na Reprezentativni popis svakako znači potvrdu njegove vrijednosti i značaja, ne samo kao nacionalne već i kao dijela svjetske baštine. To je ujedno i izuzetno priznanje svima koji su ulagali napore i skrbili da se klapsko pjevanje slobodno razvija kao živa i vrijedna nacionalna tradicija.
Bit će to snažan poticaj da ono i nadalje živi, provođenjem i poduzimanjem raznovrsnih mjera popularizacije. No, to znači i preuzimanje obveza, na međunarodnoj i na nacionalnoj razini, da se tako visoko valorizirano kulturno dobro nadalje čuva, prenosi i promiče kao dio svjetske baštine. Uvrštavanjem na Reprezentativnu listu priznati međunarodni status našeg nematerijalnog kulturnog dobra, otvara i brojne druge mogućnosti promicanja Republike Hrvatske, njezine kulture i stvaralaštva kao i promoviranja specifičnosti njezinih pojedinih regija i područja, posebno kroz kulturni turizam.
Klapsko pjevanje
Klapsko pjevanje je tradicijsko višeglasno homofono pjevanje bez pratnje instrumenata. Tradicija klapa i klapske pjesme kakvu je poznajemo i danas, formira se sredinom 19. stoljeća, u vrijeme kada su se profilirali kulturni i glazbeni identiteti mediteranskih gradića na našoj obali i otocima, posebice u Dalmaciji. Javlja se u pučkim slojevima društva kao rezultat sklada postojećeg duhovnog stanja u mediteranskim gradićima toga doba. Stil pjevanja je vremenom evoluirao od tipično tradicijskog oblika pjevanja (klapska pjesma) i postojanja klapa, do stručno postavljenog i organiziranog oblika pjevanja koji se u današnje vrijeme svojim načinom prezentacije više ubraja u stilove popularne nego tradicijske glazbe.
Polovicom 19. stoljeća, u Dalmaciji djeluju formalne i neformalne pjevačke družine koje preuzimaju termin klapa. Danas riječ klapa najčešće asocira na organizirane pjevačke skupine sa specifičnim a capella repertoarom dalmatinskih klapskih pjesama.
Naziv dalmatinska klapska pjesma novijeg je datuma, a u glazbeno-folklornu terminologiju uveden je tek u 70-tim godinama 20. stoljeća (Jerko Bezić 1979:16). To je rezultat suradnje stručnjaka i pjevača okupljenih oko prvog Festivala Dalmatinskih klapa osnovanog 1967. godine u Omišu. Ovaj je specifičan način pjevanja prepoznat u prošlosti kada su ga muzikolozi i folkloristi kroz povijest nazivali različitim opisnim terminima.
Najčešća forma višeglasja klapskih pjesama je troglasje i četveroglasje, tijesni harmonijski slog koji gotovo mahom završava u tercnom položaju, akordu po kojem su klapski završeci prepoznatljivi.
Tekstovi klapskih pjesama uglavnom su ljubavni, a kreću se od poetskih, vedrih, optimističkih i šaljivih do tekstova pretjeranog sentimentalizma.
Na oblikovanje dalmatinske klapske pjesme utjecalo je liturgijsko i paraliturgijsko pjevanje zapadnog obreda (gregorijanski koral, glagoljaško pjevanje, crkveno pučko pjevanje), organizirana glazbena djelatnost urbanih i urbano-ruralnih sredina na području Dalmacije, talijanska, odnosno zapadno-europska melodika, melodika napjeva iz šire unutrašnjosti među kojima i tzv. starogradske pjesme i dr. Repertoar suvremenih dalmatinskih klapa u počecima se odlikovao uglavnom ljubavnom tematikom, a od utemeljenja Omiškog festivala pokrio je gotovo sve vidove suvremenog života žitelja Dalmacije.
Razlike u formalnim i organizacijskim oblicima klape kroz povijest značajne su te se govori o tri modela klape: tradicijska (pučka), festivalska i današnja (moderna) klapa.
Najstariji klapski model, tradicijska (pučka) klapa, neformalna je skupina pjevača koji povremeno pjevaju te na taj način zadovoljavaju prvenstveno svoju ljubav prema pjevanju. Usmena tradicija i jednostavnost glazbenog izričaja (spontano pjevanje) glavne su karakteristike ovog klapskog modela. Tradicijska (pučka) klapa pjeva u raznim prilikama: "u konobama, na pijacama ili na pozicijama koje dobro akustički odzvanjanju, obično okruženi tipičnom mediteranskom arhitekturom, pjevaju i serenadu voljenoj djevojci, i u pauzama tokom ribanja ili drugih zajedničkih poslova" (Povrzanović, 1989:162). Usprkos dominaciji novih klapskih modela, promjenama u glazbenoj formi i izvođačkom kontekstu, glazbovanje tradicijskih klapa može se čuti u manjim (dalmatinskim) mediteranskim mjestima, obično među ljudima starije životne dobi.
Pojam festivalska klapa povezan je s nastankom Festivala dalmatinskih klapa u Omišu (Omiški festival). Omiški je festival uvelike zaslužan za promociju klapskog pjevanja i prva je institucija koja je klapsko pjevanje prezentirala kao organizirani oblik tradicijskog (a kasnije i umjetničkog) glazbovanja. Festivalska klapa je formalno organizirana skupina pjevača s jasnim ciljevima i namjerama.
Postanak Omiškog festivala kao institucije inicirao je nastanak mnogih klapa. Tako je početkom 60-tih godina 20. stoljeća registrirano petnaestak organiziranih klapa, krajem 80-ih godina 20. stoljeća više od 200, a danas više od 400. Klapsko pjevanje se u razdoblju od 60-ih godina 20. stoljeća sve više definira kao simbol dalmatinskog (mediteranskog) identiteta. Homofono pjevanje je karakteristika tradicionalne klape, dok moderna ili festivalska klapa, kojoj tehnika pjevanja i poznavanje široke vokalne glazbene literature nije strano, pored ovoga načina koristi i druge stilove vokalnog glazbovanja. Dok izvedbu tradicionalne klape odlikuje a capella vokalna izvedba, prisutna je upotreba mandolina i gitara za festivalske klape ali i elektronskih glazbala, koje se danas sve više bave pjevanjem u komercijalne svrhe.
Klapsko je pjevanje najveće promjene doživjelo u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća. Čitav niz socijalnih, kulturnih i političkih događaja koja su se zbivala početkom 90-ih godina u Hrvatskoj, utjecao je na brojne promjene u pokretu klapskog pjevanja. Klapsko pjevanje modernoga doba, inovativna i napredna glazbena forma koja svojim pjevačima proširuje glazbene horizonte, u stanju je uhvatiti se u koštac s najrazličitijim vokalnim stilovima tradicijske, klasične i posebice popularne glazbe. Klapski pokret u devedesetima postaje popularnim, a svoju popularnost manifestira kroz omasovljenje, širenjem kruga interesa kod pjevača i publike raznih životnih dobi van lokalnih i regionalnih granica teritorijalne postojbine klapskog pjevanja. Uz Dalmaciju, kolijevku klapskog pjevanja, gradovi Zagreb i Rijeka postaju važni centri klapskog pjevanja zbog brojnih klapa i kvalitete klapskog pjevanja. Klape se formiraju i u dijaspori među hrvatskim iseljenicima, ali i među ljudima nehrvatskog porijekla koji uživaju u vokalnom višeglasnom pjevanju.
Najveću promjenu u 90-im godinama prošlog stoljeća klapski je pokret dobio u "novoj tradiciji" koju njezine nositeljice nazivaju klapskim pjevanjem. Fenomen organiziranih suvremenih ženskih vokalnih skupina, čiji se nastanak ne veže uz tradiciju ženskog pučkog pjevanja, može se pratiti kroz njihovu prezentaciju na Festivalu dalmatinskih klapa u Omišu. Popularnost ženskog "klapskog" pjevanja raste i kod izvođača i kod publike.
